Materijali za biološku primjenu moraju imati odgovarajuća mehanička i fizikalna svojstva te moraju imati sposobnost biointegracije (tvoriti stabilnu cjelinu s okolnim tvrdim i mekim tkivom) i biofunkcionalnosti (tvoriti s okolnim tkivom funkcijsku cjelinu). Biofunkcionalnost se zasniva na biološkoj, mehaničkoj i morfološkoj kompatibilnosti gradivnog materijala i tkiva domaćina. U razmatranju biointegracije gradivnih materijala u implantoprotetici potrebno je analizirati međuspoj stranog tijela i okolnog živog tijela, pritom su od fundamentalnog značaja sastav i površinska topografija stranog tijela. Gradivne materijale u implantoprotetici potrebno je podijeliti u tri grupe ; materijale za izradu implantata, za izradu implantatnih nadogradnji i materijale za izradu protetskog rada. Najčešće korišteni materijal za izradu implantata je titanij zbog dobrih mehaničkih svojstava, biokompatibilnosti, inertnosti i mogućnosti oseointegracije. Za izradu implantatnih nadogradnji također se najčešće koristi titanij mada se može izraditi i iz drugih materijala, posebice cirkonijevog oksida. Za izradu fiksnoprotetskog rada još uvijek je zlatni standard metal-keramika. Međutim, s obzirom na visoke estetske zahtjeve u suvremenoj dentalnoj protetici sve se više koriste potpuno keramički sustavi posebice u prednjoj regiji zubnog niza. U posljednje vrijeme evidentna je zamjena dvoslojnih sustava s monolitnim materijalima.